Maškare u Jakovlju

Izvor: Wiki-dveri

Inačica od 13:17, 13. travnja 2018. koju je unio/unijela WikiDveriAdmin (Razgovor | doprinosi)
Skoči na: orijentacija, traži

Fašničke tradicije u Hrvatskom zagorju sežu daleko u prošlost, a običaji su se prenosili s generacije na generaciju mijenjajući se i prilagođavajući vremenu u kojem su održavani. Početkom dvadesetog stoljeća utemeljena je tradicija da povorka maškara vozi fašnika iz Jakovlja u Donju Bistru. Prvi su braća Kovači, svirači, poveli fašnika na kolima iz Jakovlja u Donju Bistru. Bilo je to prije Prvog svjetskog rata dok je u Donjoj Bistri bila općina i za Jakovlje. Poslije Kovača, nakon Drugog svjetskog rata (1952), ponovno se u povorci vodilo fašnika iz Jakovlja u Donju Bistru. Tada je vođa maškara bio gostioničar Franjo Solenički Fingula. On je ispred povorke jahao na konju »kao general«. Od tada se održavao pohod maškara iz Jakovlja u Donju Bistru. Povorka maškara vozila je fašnika iz Jakovlja u Donju Bistru.

Neki od motiva u povorci bili su: policija, doktor s ambulantom, televizijsko snimanje, traktor vuče popa koji blagoslivlje vragove na putu i drugi. Vragovi „nisu davali“ povorci naprijed, a kad ih je pop blagoslovio, oni su pobjegli. Nakon toga dolazili su svatovi sa zastavama od rubaca, svi u staroj narodnoj nošnji. Iz Jakovlja je krenulo nekoliko stotina maškara u Donju Bistru. Tamo ih je dočekao velik broj domaćih ljudi. U povorci je bio i sudac, koji je osudio fašnika da bude spaljen. U časopisu Narodna umjetnost iz veljače 1974. godine, objavljen je rad Nikole Bonifačića Rožina Folklorno kazalište u južnom dijelu Hrvatskog zagorja. Građu folklornog kazališta u Hrvatskom zagorju sabirao je više godina (1965. i 1969.—1972.), a većinom na terenu od Gornje Stubice do Brdovca. Autor je opisao folklorno kazalište, odnosno fašničke i druge običaje, među ostalim vezane i uz jakovljanski kraj. Zabilježio je da se Fašniku sudilo što je „ostal stari dečko“, da ga se zvalo Jožek i da se uz njega sudilo i „Bari što se nije udala“. Njih se palilo na Pepelnicu. Osudom su se, prema riječima kazivača koje za zapisao Bonifačić Rožin, opominjali mladići „da ne sme nijedan u selu ostati stari dečko“. Poslije osude maskirani krvnik rogljama je ubo lutku, digao je, a pomoćnici su je polili benzinom i zapalili. Lutku u plamenu bacili su u potok. „Posle toga, kad je ta ceremonija završena, otišlo se u javnu gostionicu gde je dalje zabava trajala kroz čitavu noć.“ U stare pokladne povorke, koje su nekad po selu vukle slamnatu lutku i skupljale jaja i vino, s vremenom je uneseno više novosti. Poslije drugog svjetskog rata zapošljavanje u industriji utjecalo je da se izmijeni dan ophoda. Povorka s fašnikom prenesena je na pokladnu nedjelju, kad su radnici slobodni, jer je utorak radni dan. Osuda fašniku se nekad govorila, a poslije se uobičajilo da se osuda napiše i čita. Motorizirane maškare sve češće su se pojavljivale sa šaljivim natpisima i crtežima. Promijenio se i sastav pokladne povorke. Dok su ranije svatovi u povorci bili najveća atrakcija, kasnije se uz te svatove (uspjeli su se održati) u motoriziranoj povorci prikazuju ambulante, televizija, ukop zadruge i slično. U Jakovlju su maškare prikazivale svatove. U povorci su bili mladenci, kumovi i drugi sudionici svadbe. Nosili su zastavu od rubaca, koja je na vrhu imala jabuku s ružmarinom. Svatovi su bili u narodnoj nošnji. Mladenku je igrao muškarac. Neki svatovi su u Jakovlju 1935. napustili zastavu od rubaca i počeli nositi hrvatsku zastavu, a pokladni svatovi su zadržali starinsku zastavu od rubaca.

Osobni alati