Narodni običaji tijekom godine
Izvor: Wiki-dveri
Sadržaj |
Vincekovo
Svake godine 22. siječnja u vinogradima se obilježava Vincekovo, blagdan koji postoji od predkršćanskih vremena. Sveti Vinko je prvi vinogradarski svetac u godini. To je vrijeme kada se budi vegetacija i počinje ciklus poljoprivrednih radova.
Obilježavanje blagdana svetog Vinceka započinje svetom misom na kojoj se moli za plodnu vinogradarsku godinu, najčešća je molitva: "Neka nam sveti Vinko bude na pomoći glede vremena i plodova na kraju sezone." Nakon misnog slavlja ide se u vinograd gdje svećenik simbolično blagoslovi vinograd. Nakon blagoslova mole se molitve za plodosnu godinu, bez mraza i ostalih vremenskih nepogoda, ali i za odličan urod. Kasnije se nastavlja narodno slavlje. Vincekovo znači početak radova u vinogradu. Rezanjem i zalijevanjem trsova vinom otvara se vinogradarska sezona.
Valentinovo
Fašnik / Poklade
Korizmeno-uskrsni običaji
Uskrs je najveći i najstariji blagdan u Hrvata. Hrvati slave Uskrs od trenutka kad su primili kršćanstvo prije više od 13 stoljeća. Naziv Uskrs se izvodi od glagola uskrsnuti što simbolizira bit i smisao novog života.
KORIZMA
Korizma je preduskrsno razdoblje. To je doba pripreme za najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Naziv Korizme dolazi od latinske riječi quadragesima ili četrdeset jer traje četrdeset dana. Broj dana uskrsne pripreme uvjetovan je Isusovim četrdesetodnevnim postom u pustinji prije početka njegovog propovijedanja i navještanja Evanđelja. Korizma započinje Pepelnicom, čistom sridom, prvim danom poslije fašnika, pokladnog utorka. Pepelnica označava doba vrijeme pripreme za Uskrs. Za vrijeme obreda u crkvi vrši se pepeljenje, pokorničko posipanje glava svih vjernika. Na Pepelnicu je strog post i nemrs, postilo se u prošlosti jako strogo, obično se jeo samo kruh i pila voda. Strogog posta nisu se pridržavali svi, pa se u prošlosti pa i danas obično jede grah na salatu, kuhana jaja i štrukli od sira. U prošlosti bi dan prije Pepelnice starješina kuće spremio svo meso koje je kuća posjedovala te se do Uskrsa ono nije našlo na obiteljskom stolu. Tako su neke obitelji postile svih četrdeset dana Korizme. Osim posta i nemrsa, u Brdovcu se, kako piše Josip Barlek u knjizi Brdovečki običaji korizmeno-uskršnjeg vremena, posebno njegovala i tradicija križnog puta. Križni se put obavlja i danas dva puta tjedno tijekom korizme u župnoj crkvi sv. Vida u Brdovcu. Tradicionalni križni put broji četrnaest postaja, dok je petnaestu postaju 1969. godine uveo umjetnik iz zaprešićkog kraja Josip Cerinski, a ta posljednja postaja prikazuje uskrsnuće. Posebno se u korizmenom razdoblju pazilo da se ne viče i ne pjeva glasno. Nisu se održavale svadbe, niti zabave. Posljednje dvije nedjelje u Korizmi nose naziv gluha nedilja i cvitnica.
CVJETNICA
Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa. Nazivaju se još i Cvitna nedilja, Maslinica, Maslinska nedija i Nedjelja Muke jer se na taj dan u crkvama pjeva Muka Isusova i blagoslivljaju grančice drijenka ili maslinove grančice na spomen Isusovog ulaska u Jeruzalem. Drijenak u narodu predstavlja posebno zdravu biljku, simbol je zdravlja i čvrstoće. Otud u narodu i izreka zdrav ko dren. Posljednjih godina tradicija nošenja te biljke u crkve pomalo izumire zbog sve manje drijenka te se sve više na Cvjetnicu u crkvu nose maslinove grančice. Poznato je kićenje zdenaca uoči Cvjetnice, zatakanje blagoslovljene grančice o strop, umivanje u vodi s cvijećem.
VELIKI TJEDAN
Cvjetnom nedjeljom započinje Veliki tjedan ili Sveti tjedan ili, kako se naziva u brdovečkom kraju, Veliki kedan. Taj tjedan rade se kućni poslovi od spremanja kuća do pripremanja svega što je potrebno za uskrsnu proslavu. U dane Svetog trodnevlja, točnije od Velikog četvrtka do Velike subote, u kući i na polju nisu se obavljali veći radovi, posebno se nije smijelo dirati u zemlju, dakle obrađivati zemlju.
Sveto trodnevlje počinje Velikom četvrtkom, danom spomena na Isusovu posljednju večer, koju je slavio sa svojim učenicima. Tada je prema kršćanskom vjerovanju svojim učenicima ostavio trostruku dar: Euharistriju ili bogoslužje, Sveti red i simboličku pouku o važnosti bratske ljubavi. Svećenici u crkvama obično na taj dan slikovito podsjećaju na pranje nogu apostolima, kako je to činio Isus. Taj je običaj prisutan i u brdovečkoj župi, kako navodi Josip Barlek u svojoj knjizi Brdovečki običaji korizmeno-uskršnjeg vremena. Po šest osoba nalazi se sa svake strane oltara, dok im župnik polije noge, dok im kapelan ili župnikovi pomagači noge potom brišu. Poslje bogoslužja simbolički se vežu zvona te ona utihnu do Velike subote, a umjesto njih koriste se regetalke, regetala i klepetala od drva. Danas se koriste male škrebetaljke, simbolične veličine, poput onih za djecu. Za vrijeme obreda svečano se odnosi Presveto u sporednu kapelu na oltar svete Barbare, gdje se zatvara u Svetohranilište. Na kraju obreda se glavni oltar rasprema, tako da se skine oltarnik, a Svetohranilište ostaje prazno do svete mise na Veliku subotu. Tako se obilježava spomen Isusova uhićenja u Maslinskom vrtu te početak njegove muke.
Veliki petak označava dan Isusove smrti. Tada nema svete mise, ali se održavaju obredi, križni put te se na kraju Isusovo tijelo prenosi u Božji grob gdje vjernici iskazuju štovanje. U crkvi svećenici nose crvenu boju, jer crvena boja predstavlja muku. U crkvi također nema svete mise već se održavaju samo obredi Velikog petka, koji se dijele u tri dijela: prvi dio obuhvaća Službu riječi, koja obuhvaća izvještaj o Isusovoj muci prema Evanđelju sv. Ivana, a završava molitvom vjernika. Drugio dio tih obreda obuhvaća Klanjanje križu. Tada vjernici ljube križ i pjevaju tužaljke. Treći dio bogoslužja je Sveta pričest, a ona se donosi na sporedni oltar. U Brdovcu, napominje Josip Barlek, posebno je dojmljivo klanjanje križu i ljubljenje križa. U prošlosti je bio običaj da se križ ljubi, dok se danas vjernici nsklone pred njim ili ga dotaknu. Nekoć se to nazivalo kuševanje križa ili kuševanje Isusa.
"Na Veliki petak se posti i ne smije se dirati u zemlju, npr. kopati, orati, sijati." (Josip Galić, Prigorje Brdovečko).
Velika subota dan je Isusovog počinka u grobu. Obilazi ga se sve do blagoslova uskrsne hrane koji je u Brdovcu u popodnevnim satima. Taj dan se kuha šunka te se bojaju jaja (pisanice) i peku kolači. Bojanje jaja je uskrsna tradicija u dane Velikog tjedna. Održavaju se običaji blagoslova vatre: "Paljenje gube,jedan dio užarene gube se stavi u peć sa željama pa će biti dobra godina." (Anamarija i Drago Balja, Prigorje Brdovečko).
USKRS
Uskrs ili Vazam je pomični blagdan, obično u travnju ili ožujku, na sedmu korizmenu nedelju. Toga se dana slavi spomen Isusovog uskrsnuća. Vjernici odlaze na svetu misu i jedni drugima upućuju čestitku: "Sretan Uskrs!". Na prvu jutarnju uskrsnu svetu misu u crkvu se nosi hrana na blagoslov ili posvećenje. Hrana se stavlja u košare ili logožare (pletene slamnate torbe) i prekriva bijelim ukrašenim stolnjacima ili nadstolnjacima. Najčešća hrana koja se nosi na blagoslov je kuhana šunka, kuhana jaja, mladi luk, hren, sol i kolači. Blagoslovljenu hranu svi ukućani zajedno kod kuće jedu za uskrsni doručak. Ostaci blagoslovljene hrane ne bacaju se nego spaljuju, a stolnjaci kojima se u košarama prekrivala hrana za blagoslov bacaju se na voćke u dvorištu radi boljeg uroda.
Na Uskrsnu se nedjelju za ručak okuplja cijela obitelj. Jede se juha sa rezancima, pečenje te dizani kolači. Kuglof - slatki uskrsni kruh. Vrtanj - pletenica savijena u krug tako da ima rupu u sredini. Pinca ili sirnica - slatki uskrsni kruh s jajima. Fritule - uskrsni uštipci. Pogača - uskrsni kruh premazan žumancem jajeta. Uskrsno pecivo - pleteno pecivu s umetnutim jajem. Kljakuša - uskrsna beskvasna pogača.
Na Uskrs se ljudi, te osobito djeca, međusobno daruju obojanim i ukrašenim jajima (pisanicama) koje su se bojale u Velikom tjednu. Iako se darivanje jajima od uskrsnog zeca spominjalo i ranije, pravljenje gnijezda za uskrsnog zeca sve se više susreće kod mlađih ljudi tek posljednjih dvadesetak godina, kad su se počele darivati i čokoladne pisanice.
USKRSNI PONEDJELJAK
Uskrsni ponedjeljak je nastavak uskrsnog slavlja. Toga se dana također ide na svetu misu, jedu se uskrsna jela te posjećuje rodbina i prijetelji. U starini je na Uskrsni ponedjeljak bio običaj da djevojke vodom polijevaju momke, da djeca igraju igru tucanja jaja te plesanje uskrsnih kola. Ćuška je drveno jaje koje bi djeca podmetnula pri uskrsnom tucanju jaja.
Jurjevo
Jurjevo obilježavamo 23. travnja. Učenici prvih razreda OŠ Ante Kovačića iz Marije Gorice svake godine obilaze Mariju Goricu i okolna mjesta. Povorku predvodi dječak kojeg nazivaju Zeleni Juraj. On na štapu nosi glavu konja glumeći da jaše pravog konja. Zeleni Juraj na glavi nosi šešir, a u ruci mač. Pjevajući povorka hoda odjevena u narodne nošnje, a na glavama nose vjenčiće od zelenih grančica. Stanu kod nekoliko kuća te otpjevaju narodnu pjesmicu te tako na poseban način uljepšaju taj običaj. Od ljudi na dar dobivaju slatkiše, kolače, voće. U svim kazivanjima Jurjevo se spominje kao izrazito pastirski praznik koji najavljuju obavezne i do danas uveliko održane vatre - jurjevski krijesovi. Navečer uoči Jurjeva kuri se krijes: u polju, u vinogradima, na križanjima i na dvorišnim ulazima (kuda prolazi blago). Za krijes se nekoliko dana unaprijed priredi hrpa granja, lozja, kukuruzovine i borovice. Oko krijesa se pjeva, juška i preskače se oganj. Djeca uzimaju s vatre upaljene grane i s njima juškajući trče kroz polje. Posljednjih godina pale se automobilske gume.Na samo Jurjevo ujutro pastiri su kod kuće dobivali kuhano jaje. Koji dođe posljednji na pašu i još ne donese jaje, rugaju mu se da je pezdec. Popodne, prije odlaska kući, pastiri su pleli vijenac od vrbova granja i cvijeća. Kravama se vijenac vezao za rogove, i to tako da se uz svaki rog pričvrstila i kita cvijeća. Preko čela se kravi stavljala parta (kao mladenki) – trak oguljene vrbine kore. I svinjama su se oko vrata naticali vijenci, pa su preplašene bježale. Vijenci su se skidali pred stajom i bacili na krov. Ako su spali s krova, znak je da će dotični pastir zapasti – skrenut će mu blago na tuđi pašnjak ili u žito. Kako je Jurjevo posljednji dan slobodne zajedničke paše u polju – poslije Jurjeva svatko pase isključivo na svojem, gdje nije obradivo zemljište – pastiri žale za bezbrižnom ispašom u polju, kada nije trebalo osobito paziti da blago ne zaluta na tuđe. Kao izraz toga žaljenja većini je ljudi bio poznat ovaj tekst :"Sveti Juraj krijese kuri, jaj, polje, jaj". Ljudi se ne sjećaju je li se to pjevalo ili samo govorilo. Smatra se da se jurjevski krijes preskače zbog obrane od tuče.
Jurjevo
Dobra večer tomu stanu,
tomu stanu, gospodaru.
Gospodaru, gospodinji
ciloj hiži i družini.
Fijole, fijole,
ružice rumene.
Fijole, fijole,
ružice rumene.
Sveti Jura konja jaše,
vilovitom sabljom maše.
Sveti Jura u zelenju,
a Marija u veselju.
Fijole, fijole...
Ne dajte nam dugo stati
pred vašimi vredni vrati.
Jer blato nam je do koljena,
voda nam je do ramena.
Fijole, fijole...
Hvala, hvala, Bog vam plati,
Sveti Jura i njeg'va mati.
Da vam se Bog s njim zistati
i u raju stan imati.
Fijole, fijole...
Podizanje majuša
U centru Zaprešića, uoči Praznika rada postavlja se Majuš, ukrašeno mlado bukovo drvo. Izvorno, Majuš nije običaj zaprešićkog kraja, no našim je građanima postala tradicija.
Ivanje
Blagdan Ivanja slavi se svake godine 24. lipnja. Označava rođenje Ivana Krstitelja koji je navijestio dolazak Isusa Krista. Poput ostalih blagdana Ivanje je također proteklo od poganskih svetkovina. Nekoć davno u staroj Perziji svetkovina poznata kao kršenje vatrom i vodom obilježavala se u lipnju, približno u vrijeme današnje proslave Ivanja, dok se u starom Rimu svetkovina božice Veste također slavila u isto vrijeme. Prije dolaska kršćanstva u povijesti nailazimo na lipanjsku svećanost koja se održava u vrijeme kada dani postaju kraći, a noći duže. Dolaskom kršćanstva promijenio se smisao i ove ljetne svetkovine te je ona poprimila smisao svečanosti navještenja spajanja čovjeka s duhovnim svijetom. Najznačajniji i najrašireniji narodni običaji na Ivanje su paljenje ivanjskih krijesova, odnosno običaji paljenja vatri poznatijih pod nazivima krijes, kres, kris, koleda, svitnjak. Pored opće poznatog i dobro održavanog jurjevskog krijesa u ovom je kraju poznat i ivanjski krijes, ali, sudeći prema kazivanjima, on je od manje važnosti i nije do danas održan, ili je održan samo izuzetno. O branju bilja i cvijeća i nekim postupcima s time u vezi našlo se više podataka. Uoči Ivanja nabere se "paprati, rože,vratič,bijeli luk". Grančice ili svežnjići zataknu se za svinjac da bude sreće pri svinjama. Kad se legne, stavi se paprat pod glavu kako bi se osigurao dobar san u toku čitave godine. Ivančice se zabodu u pukotine na kući izvana- stavi se za svakog ukućana po jedna: čiji cvijet najviše povene, on će prvi umrijeti. O proricanju po ivanjskom bilju, odnosno o održavanju ovog običajnog postupka do danas s nešto izmijenjenim stavom prema njegovoj svrsi, već je bilo govora.
Svi sveti
Dan Svih svetih (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga) dobili su svoj puni značaj u crkvenoj tradiciji, a manje su izraženi kroz narodno običajno obilježavanje. Dušni dan ili Dan pokojnih ili Mrtvi dan je dan sjećanja na svoje umrle, pokojne. Ovaj blagdan je sjećanje na duše u Čistilištu. Na taj dan pokojnicima su se donosila i ostavljala razna jela na grobovima ili bi im se jelo i piće ostavljalo na stolu preko noći. Svi sveti posljednji su pastirski blagdan u godini, kada pastiri bivaju nagrađivani od svoje kuće. Tada završava sezona čuvanja balga van kuće, na udaljenim pašnjacima. Ujedno, blagdan Svih svetih je crkveni dan spomena na sve svece na nebu. Tada su svi pozvani na svetost. Propisano je štovanje pokojnika, uređuju se i posjećuju grobovi. Svi sveti su se od 7. stoljeća slavili 13. svibnja da bi se kasnije preuzeo irski datum 1. studenoga. U Hrvatskoj je blagdan Svih svetih posvećen 335-orici svetaca. Ponegdje za dane Svih svetih i Dušni dan postojao je običaj pravljenja osobitih kolačića ili peciva. Nazivali su se lumbija, ublija.
Martinje
Prema legendi u 4. je stoljeću živio čovjek po imenu Martin. Bio je starorimski legionar i veliki ljubitelj vina. Nakon što je završio svoje školovanje u Francuskoj, trebao je postati kršćanski biskup, međutim Martin to nikako nije želio. Na sam dan imenovanja biskupom napravio je baš sve kako bi izbjegao imenovanje. Između ostalog, sakrio se u guščak, ali su ga guske odale svojim gakanjem pa je tako Martin na kraju ipak postao visoki crkveni dostojanstvenik. No Martina to nije spriječilo da nastavi propagirati dobru vinsku kapljicu. Legenda kaže da je biskup Martin uveo ceremonijal krštenja mošta koji je do tog vremena bio zabranjen jer je to do tada bila poganska svečanost.
Blagdan svetoga Martina ili Martinje slavi se 11. studenog kao spomendan smrti svetog Martina. Od 17. st. (?!) na dan sv. Martina u sjevernoj se Hrvatskoj njeguje tradicionalni pučki običaj simboličkog pretvaranja mošta u mlado vino, tzv. "krštenje vina". Martinje se danas njeguje kao narodni običaj uz jelo, piće, pjesmu i glazbu. Na martinjskim se proslavama najčešće priprema martinjska gusaka s mlincima.
U ceremoniji krštenja mošta u Zagorskim pelnicama neizbježne su uloge: domači, stoloravnatelj, fiškuš ili vinotoča, gospon sudec, kuma i kum mladom vinu te biškup sa svojom svitom (ministranti i mežnar). Svi prisutni u ceremoniji “kršenja mošteka” oslovljavaju se s “pajdaš” i” pajdašica” te je svaki sa svakim na "ti". Na "vi" je samo jedna osoba u cijelome društvu – gospon sudec.
Adventsko-božični običaji
SVETA BARBARA
Spomendan svete Barbare je 4. prosinca. Na taj dan stavlja se pšenica u tanjuriće koja proklija do Božića i postaje božićni ukras. U nekim se mjestima pšenicu sije devet dana kasnije na blagdan sv. Lucije.
SVETI NIKOLA
Blagdan svetog Nikole slavi se 6. prosinca. Tome se blagdanu najviše vesele djeca koja noć prije čiste čizmice i stavljaju ih na prozor te se nadaju darovima od svetoga nikole. Sv. Nikola uza se ima Krampusa koji djeci u čizmice stavlja šibu.
SVETA LUCIJA
Blagdan sv. Lucije je 13. prosinca. U nekim se mjestima sije pšenica. Tada započinje i odbrojavanje dvanest dana do Božića te se pišu. tzv. brojenice - svaki dan se zapisuje kakvo je vrijeme jer se smatra da vrijeme tih dvanaest dana do Božića odgovara vremenu dvanaest mjeseci u narednoj godini.
BADNJAK
Na Badnju noć u kuću se unose tri velika panja i stavljaju na ognjište. Trenutak unošenja slame u kuću je glavni čin domaćinstva, a označava početak proslave Božića. Na Badnju se noć kiti drvce, najčešće bor ili jela. Ispod božićnog drvca stavljaju se jaslice koje mogu biti ručno izrađene, od kartona, drveta, gipsa, gline. Pali se božićna svijeća, simbol. Običaj je da se na Badnjak posti i da se ne jede meso te ide na misu polnoćku.
BOŽIĆ
Božićni ručak je svečan i bogat. Ako na Božić padne kiša, vjeruje se da će uroditi samo ono što se okopa motikom. Nakon ponoćke znanci i rodbina se mirbože ili božićaju. Uobičajeno je čestitanje i darivanje, a značajan dar je crvena jabuka. Tri nedjelje pred Božić nazivaju se Djetinci (Đetići), Materice (Majke nebeske) i Oci (Očići, Oci nebeski).
ŠTEFANJE
Štefanje ili blagdan svetog Stjepana je 26. prosinca.
IVANJE
Božićno Ivanje, Ivanuš, Janušovo, božićni Ivanjdan (27. prosinca) treći je dan Božića, blagdan Svetog Ivana, tada se vrši blagoslov vina u crkvama, iznosi se Božićna slama van i stavlja na voćke, pale se koleda. Na taj dan bi se i kuća pomela, što se nije smjelo napraviti na sam Božić ili Štefanje.
HERODUŠEVO
Heroduševo ili blagdan Nevine dječice obilježava se 28. prosinca. Poznati su nazivi za taj dan i Mladenci, Mladinci, Mladijenci ili Šibarjevo. To je blagdan koji obnavlja sjećanje na djecu koju je u 1. st. kralj Herod dao pobiti u jeruzalemu. Kao spomen na taj događaj na heroduševo roditelji bude djecu simboličnim šibanjem.
STARA I NOVA GODINA
Na Staru godinu bili su mise zahvalnice koje su se obavezno posjećivale. Svaka je kuća poslala u crkvu toga dana barem jednog ukućana kako bi se doznali važni podaci koje bi iz župskih knjiga priredio župnik. Prema njima se i danas doznaju važne pojedinosti iz života župe. Nova se godina dočekivala manje svećano nego što se dočekivao Božić. No pritom se ipak pazilo da se toga dana blaguje pečeni odojak. Vjerovalo se da mora toga dana jesti pajcek koji ruje prema naprijed, a ne perad koja svojim nogama čeprka i rasipa gospodarstvo. Po tradiciji se božićni kruh čuvao do toga dana.
SVETA TRI KRALJA
Literatura
BARLEK, Josip. 2008. Brdovečki običaji korizmeno-uskršnjeg vremena. Brdovec: Muzej Brdovec.
BRAICA, Silvio. 2004. Godišnji običaji. Split: Marjan tisak.
STEINER, Rudolf. 2008. Ivanje. Zagreb: Biblioteka Blagdani.
Za tradiciju i kulturu. // Martinje. Dostupno na: http://potepuhi.wordpress.com/martinje/ (posljednji put pregledano 14. svibnja 2014.).
