Ante Kovačić
Izvor: Wiki-dveri
Sadržaj |
Ante Kovačić
Djetinjstvo i školovanje
Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje. Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu Elegija(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika. Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.
Studentski dani
Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. Hrvatski dom, društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst Baruničina ljubav(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.
Književni rad, društveno i političko djelovanje
Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama Hrvatskog doma, a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah Hrvatska. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti Ladanjska sekta i Seoski učitelj.
Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman Fiškal, koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja. Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana Među žabarima, koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa Balkan1886. godine. Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo U registraturi. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa. Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman Demagog, za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe. Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.
Obitelj
Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
Najpoznatija djela
Baruničina ljubav 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga
Smrt babe Čengićkinje 1880.
Ladanjska sekta 1880. - pripovijetka
Fiškal 1882. - roman
Među žabari 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman
U registraturi 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)
U registraturi
Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća. Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)
U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.
Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa. Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući. Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom. U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom. Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.
Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović
Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se Dani Ante Kovačića, a njihov glavni dio od 1985. jesu Susreti Ivica Kičmanivić nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika Školska knjiga, Školske novine i Naša djeca, koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.
Literatura
Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.
Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.
Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.
Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.
Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.
