Životni običaji

Izvor: Wiki-dveri

Inačica od 10:53, 28. svibnja 2014.

Porod

U prošlim vremenima rađanje djece bila je glavna svrha obiteljskog života. Postojala su vjerovanja da se trudnica morala čuvati od uroka i mraka, trudnici se ne smije uskratiti neko jelo ako ga poželi, jer bi djetetu ostao znak na koži, a onaj tko je trudnici uskratio jelo, dobio bi čir na oku, a vjerovalo se da ružno i neugodno što vidi ili njuhom osjeti može uzrokovati loše osobine djeteta. Noseća žena ne smije jesti ribu da dijete ne bi imalo velike oči i puževe da ne bi bilo slinavo. Također se ne smije u nekoga zagledati jer će dijete sličiti toj osobi, što je naročito opasno ako dotična osoba ima neku tjelesnu manu. U prošlosti su žene rađale kod kuće, a u sadašnjosti u rodilištima. Žene su rađale uz pomoć vješte seljanke, ali i same. Za vrijeme rađanja i poslije većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji ili u zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom. Kroz povijest su ženama tijekom poroda pomagale i pružale podršku druge žene. No u mnogim zemljama, kako žene danas češće rađaju u bolnicama nego kod kuće, kontinuirana podrška tijekom poroda je postala iznimka, a ne pravilo. Ako se dijete rodilo u posteljici, vjerovalo se da će biti sretno i pametno ili da će steći nadnaravne moći. Uz novorođenče su se stavljali različiti predmeti s namjerom da ga štite.

Krštenje

Pričest

Potvrda je jedan od sedam sakramenata katoličke Crkve. Djeca prvu pričest dobivaju u osnovnoj školi, oko trećeg razreda. Tada djeca po prvi puta primaju hostiju kao znak dubljeg zbližavanja sa Isusom Kristom. Prva pričest kao i krštenje je poseban dan ne samo za dijete, nego i cijelu obitelj. Dijete polazi na vjeronauk kako bi bilo spremno za sakrament prve pričest. Ona usavršuje krsnu milost, sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinštvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima. Ona je sakrament kršćanske zrelosti. Ovaj sakrament utiskuje neizbrisiv pečat i zato se prima samo jednom. Potvrda je sakramenat Duha Svetoga.

Krizma

Svadba

Prošnja

Vrijeme jeseni i zime pa sve do korizme bilo je vrijeme ženidbe. Ako se nekom sviđala neka djevojka, poslao joj je glas da dolazi u snuboke. U snuboke se išlo navečer. S budućim mladencem su išli roditelji, kum, stric, ujak i brat. Domaćini bi obično ponudili vinom, a u boljim kućama i večerom. Otac mladoženje je imao čast zaprositi ruku mladenke za svog sina. Tom prilikom se odmah dogovarao miraz i datum vjenčanja. Nakon snuboka mladenac je slobodno dolazio u kuću buduće mladenke i viđao se s njom. Za dečka je bila sramota ako bi ga cura odbila te bi mu se rugali. Djevojke koje se od korizme nisu udale, a imale su dečka za ženit,bi za fašnik dobile fašjaka- lutku u obliku dečka što je također bilo ismijavanje i podrugivanje.

Dečki i cure su se najviše upoznavali u jesen kada se lupila kuruza. Također su se upoznavali kada su djevojke išle po kućama i čihale perje. Dečki su pratili izlaske djevojaka da bi se lakše sastali i došli u vezu. Kad je došlo do ženidbe roditelji s dečkove strane su išli k djevojčinim roditeljima u snoboke. U snobokama su prosili djevojku, ugovorili datum vjenčanja i što će djevojka dobiti za miraz osobito ako je siromašnija od dečka. U snoboke se išlo tjedan dana prije nego su mladi otišli na zapis, a za tri tjedna bila je svadba. U petak prije svadbe vozio se namještaj od djevojke kod dečka što su ljudi zvali škrinja. Djevojke su većinom dobivali komadić zemlje jer joj roditelji nisu imali novca. Kad se vozila škrinja za kola je bila privezana krava ili junica, a od namještaja na kolima su bila dva ormara, stolić i dva okrugla stolčića. Svadbe su se održavale nedjeljom. Ujutro su se svatovi okupljali kod mladenca i to prvodeći, glazba, svatski deveri ili kum i mladenac. Ako je mladenka bila u selu, išlo se pješice, a ako je bila izvan išlo se kolima. Kad su došli u kuću mladenke tu su se svatovi popunjavali s mladenkom, kumom, kasnije se počinje popunjavati s krancerima ili dvojicom kumova. Nakon ceremonije u mladenkinoj kući i male zakuske išli su na vjenčanje samo u crkvu. U mladenkinoj kući se slavilo do navečer,a kasnije u mladencovoj do jutra. Ujutro se zora kurila, glazba svirala, a svatovi su oko vatre plesali i svirali. Danas više nema takvih svadbi, većinom se sve održavaju u ugostiteljskim objektima, većinom od večeri do jutra.

Sprovod

Literatura

KUTARČIĆ, Pavao. 2000. Ključ: selo, žitelji i običaji . Ključ Brdovečki: vlast.nakl.

Općina Dubravica - monografija. 2006. Dubravica: Općina Dubravica.

Folklor Gupčeva zavičaja. 1973. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost

Hrvatska enciklopedija