Maksimilijan Vanka
Izvor: Wiki-dveri
(→Djetinjstvo i školovanje) |
(→Literatura) |
||
| Redak 13: | Redak 13: | ||
== Literatura == | == Literatura == | ||
| - | Zaprešićki godišnjak 1999. | + | Zaprešićki godišnjak 1999.zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 2000. |
| + | |||
| + | Zaprešićki godišnjak 2000.-2001. Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 2002. | ||
| + | |||
| + | Zaprešićki godišnjak 1997. Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 1998. | ||
Inačica od 12:09, 13. ožujka 2013.
Maksimilijan Vanka (Zagreb 11. listopada 1889. - Vallorta (Meksiko) 02. veljače 1963.) hrv. slikar i kipar
Djetinjstvo i školovanje
Maksimilijan Vanka rođen je u Zagrebu, 11. listopada 1889., kao vanbračno dijete visokog člana Habsburškog dvora i moravske barunice. Vankina biološka majka, u visokoj trudnoći, dolazi u Hrvatsku roditi dijete za koje se u Austriji nije smjelo znati. Odmah po rođenju, Vanku su dali na selo (Kupljenovo), Dorici Jug koja ga je dojila i othranila. Dora je redovito primala novac za djetetovo izdržavanje i Vanku je jako zavoljela, kao da je njezin vlastiti sin. Čitati i pisati naučio je prije škole, u koje je krenuo malo kasnije, sa osam godina. Razlog tome bio je taj što nitko nije znao treba li nezakonito dijete, odgajano na seli poći u školu ili ne (u to vrijeme uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje).
Kada je Maksu bilo deset godina, djed po majci, saznao je za njega te otišao u Kupljenovo upoznati ga. Ubrzo, Maksa šalju u jedan dvorac (Hrvatska) gdje je započeo novi život i školovanje pod vodstvom profesionalnih učitelja. Nakon preseljenja u dvorac, Maks više nikad nije vidio svog djeda, koji je ubrzo i umro. Između petnaeste i sedamnaeste godine odlučio je postati umjetnik, te kreće u Školu za primjenjenu umjetnost u Zagrebu. Sa osamnaaest godina odlazi u Belgiju na studij umjestnosti.
Literatura
Zaprešićki godišnjak 1999.zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 2000.
Zaprešićki godišnjak 2000.-2001. Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 2002.
Zaprešićki godišnjak 1997. Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić, 1998.
